Čokolada s paprom







Nisam Vam imala snage priznati:

Escoffier ima ženu.
Ima i ljubavnicu.
Zapravo, ima više njih.
Ma, on jednostavno voli žene.
Sanjari o njima, zamišlja ih, obožava.
To sam znala od samoga početka.
On je umjetnik kuhanja.
Katkada ubaci one bitne sastojke i nestane.

I kad mi je ljubio.... prst po prst na svakoj ruci,
govoreći mi riječi od kojih se razmiču mora, pomiču gore,
iskipi juha,
pa i ručak cijeli izgori na štednjaku,
čak i kad mi je neodoljivo i šarmantno mjerio
otkucaje srca
na gležnju,
njemu je pogled vrludao.
Nije to niti pokušao sakriti.

Eto, sad i to znate.

Znam da me voli. Voli me na sebi svojstven način.
Ko čokolada s paprom, takva je ta ljubav.
Ponekad je metvica.
A ja mu nisam tipična ljubavnica.
Ja zanovijetam. Ja sam dosadna. Ja ga ljutim.
Moja ljutnja njega zabavlja.

I to kako me obožava, njemu je sasvim dovoljno.
Brižan je. Poput oca, brata. Prijatelja.
Ali nije i ne može biti samo moj.

Nisam Vam imala snage priznati, jer sam naime,
i u vlastitim očima
željela ostati jakom i ponosnom ženom.
Trešnjom, čvrstom i samosvojnom, koja će velikodušno
pružiti svoje sokove štrudli,
izmiješati se blago s okusom rumom natopljenih krušnih mrvica,
poprimiti čak i slatko pjanu,
skitničku aromu ruma,
al ostati svoja, svoja,
čitava, nabubrena, mirisna, kao tek ubrana.
Ženom koja drži do svoga dostojanstva, samosvjesnom ženom.
Pa čak i fatalnom kad zatreba.
Koja bira, odabire, daje, prima, odlazi.
Koja se znade koristiti noževima
bez ijedne izdajničke suzice.

Život mi se tek fatalno kotrlja,
nalik na rolanje po vrlo kvrgavom, istrošenom asfaltu.
Zanosi na sve strane i postaje opasno ako razviješ brzinu neprimjerenu podlozi.
Pritom je strašno važno imati osjećaj za ravnotežu.
Za ravnotežu.
Od životne važnosti ponekad.
Jer i najmanji kamenčić na podlozi, u stanju je napraviti težak krš i lom.

Mi ćemo tada potpuno slomljeni, kriviti kamenčić, rupu, pukotinu,
a u biti.....
kriva je naša neprilagođena brzina, naša neprimjerena hrabrost.,
naša suluda vjera u čuda.
Ima ih, koji rolaju po tom istom asfaltu, zajedno sa mnom,
vrlo velikim brzinama.
Ponekad se povedem za njima,
al zanemarujem tako očiglednu činjenicu
da imaju štitnike i na koljenima, i na laktovima,
pa čak i kacigu za glavu.
Oni odavno u čuda ne vjeruju.
Al ta nevjera ih ne sprečava da se čudom čude,
kako su prošli bez ijedne ogrebotine.
Kao, znaju padati.
Čista prevara.

Jer meni...
Meni su kosti srasle pogrešno. Sva sam krivo srasla i iščašena od lomova.
I tome unatoč, ja ne stavljam štitnike.
Sloboda kretanja, još mi je važnija od neslamanja.
Svaka pretjerana očuvanost u onome što volim,
meni bi smrdjela na prevaru.
A ja ne varam.

Tonuti, da, al nikada potonuti. Barem viriti.

Maria Dolores Pradera, žarkost plamenog cvijeta u potpunom mraku.

Nijedna želja ne može se skriti.
Niti njen izostanak, također.

- petak, 24.10.2014., 21:11 - Komentari (16) - Isprintaj - #