Višnja na vrhu šlaga i bijele ciklame

-
Kao prava, kao rođena Parižanka, ti bi Sarah trebala znati što znači kad ti netko kaže....
Kad ti kaže
da si
sočna
i mirisna višnja
na vrhu šlaga.

Znam što to znači.
To znači da sam tek
ukras,
tek začin
životu nečijem.
I boja.
Boja.
Nešto što daje životu viši smisao i nagradu.
Nadu.
Nešto bez čega nešto nije dovršeno, nije cijelo.

Vrhunac slasti u sivoj svakodnevici života.
U danima koji se pale i gase sve jednako,
ja sam ono crveno što pulsira, što zove,
na običnoj kriški nečijeg kolača.

Ali
bez mene se može, znaš.
Posuđen sam zagrljaj.
Privremena ruka.
Moja usta
šapuću
zamagljene priče
ostavljenim medvjedima u šumi.

San sam ostavljen za nekad, kasnije.
U šuškavim hrpicama šuštava saga,
među živim i žutim lišćem,
ja sam onaj bakreno crveni,
izraženih kapilara,
onaj jedini,
onaj
svojevoljno
usamljeni.
...............................................

Danas se Solange dvaput zaljubila, rekla je.
Dvaput, hihotavo.
Gulila je pritom mirisnu naranču, tanke kore,
koja nas je onda obje obavila onim južnim mirisom lagodne bezbrižnosti,
gdje se privlačnost toči zajedno sa šampanjcem u velikim gutljajima,
lakomo i samoživo, samodopadno,
a plodovi nam raskošni padaju ravno u žedna usta.
Jedan je bio mlad, poslovan čovjek,
koji se lagano zarumenio kad je shvatio da ga Solange promatra,
i ta je rumen učinila da se Solange čitavog dana osjećala nekako svečano,
provjetreno poput haljinica koje je potom objesila na terasi.
Drugog je čula samo preko telefona, a mek baršun njegovog muževnog grla,
profesionalnost iza koje je titrala potpuna pažnja i briga, pa čak i znatiželja,
dotakla se ruba njene svilenkaste bluze
onako kako se intimno dotiču stabla, gola u jesen,
vršcima svojih ganutih grana.

-Htjela bih se i ja ponovno zaljubiti Solange, rekla sam.
I pritom
samo sam jače zagrlila svih pet teglica bijelih ciklama
koje ću mu posaditi u žardinjeru,
na onom grobu
gdje mi se čini da ne može biti.


- petak, 14.11.2014., 19:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Poljubi ga

Poljubi ga, poljubi
I ne dozvoli mu da šuti
Da se javlja majci
Ko grlica
Da tutnji dvadesetogodišnjaku
U ludoj sljepoočici noćima,
Ko utvara s brazgotinom.
Ispleti ga u tamnocrveni šal,
dugačak, topao, vuneni.
Šal.
Poljubi ga.
Tamnocrvenim mošusnim mirisom
Zemlje.
Oporom narančom maglovitog svitanja.
Poljubi ga.

Kao valovi nedostajanja,
kao moje, tvoje, naše i ničije
Vrijeme koje si nam bez razmišljanja ukrao
Budaletino
Na što si mislio
Zašto nisi mislio
Kako će sve to skupa sada
Bez tebe
Kako smo se samo borili
A nismo imali pojma kako se to čini
Ko ti je rekao da sam jača
Samo sam anestezirana
I svakim danom sve svjesnija
Da te nema
Da te više nema
Da te neće biti

A beba kojoj si se tako veselio
smješka se u snu

I ja moram javljati tvojoj majci,
tvojoj majci,
a samo što joj nije
prepuklo srce
Ja moram zalediti svoje
Da bih mogla tuđa vidati
Uzeti vrećicu s tvojim stvarima
Čitati izvješća
Ne slušati grlice
Progutati suzetine
Ponovno i ponovno
Di to može stati

Poljubi ga, poljubi
I ne dozvoli mu da šuti
Da se javlja majci
Ko grlica
Da tutnji dvadesetogodišnjaku
U ludoj sljepoočici noćima
Ko utvara s brazgotinom.
Ispleti ga u tamnocrveni šal,
dugačak, topao, vuneni.
Šal.
Poljubi ga.
Tamnocrvenim mošusnim mirisom
Zemlje.
Oporom narančom maglovitog svitanja.

Poljubi ga.

I oprosti.



- ponedjeljak, 03.11.2014., 11:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Samo zidovi




U plesnom ansamblu mog malog kazališta, plešu jako zanimljive žene.
Mlađe, i one malo starije koje su zbog prirode svog posla već blizu mirovine,
pa plešu tim vatrenije, strastvenije, predanije....baš kao da im život o tome ovisi.
Na probama tako često bude svega.
Ljubomore, pakosti, podmetanja.
Pomanjkanja suosjećanja, nadmetanja.
Mlađe plesačice uvijek osjećaju ( i znaju ) da znaju dovoljno, da ih malo što može iznenaditi.
Posjeduju onaj divan zalet mladosti, u kojemu nema krutih pravila koja bi ugušila tu silnu kreativnost,
sve je dozvoljeno i mnogo toga može ići zajedno.
U toj ih brzini i zanosu, malo koja vatra može sustići.
One malko starije, opečene su već na mnogim mjestima važnim za ples,
kao što su
bora iznad čela, potkoljenica, zavodnički luk obrva
ili pak ono malo leptirove duše koja ti mora lucidno proviriti iz očiju
želiš li se još ikada i još imalo,
malo zaljubiti.
I starije, čiji su plesovi uvijek popraćeni snažnim uzvikom iskrenog oduševljenja,
upravo iz redova onih balavica,
koje ih do maloprije u ničemu nisu imale namjeru poslušati ili slijediti.

Plesačice su doista posebna bića. Nadnaravna.
Sve su redom zapravo nalik rijekama, jer su morale naučiti teći omeđenim prostorom, a u svim pravcima, raspršiti se pod reflektorskim svjetlima u okretu nalik lupingu lastina repa,
imitirati zlatnu prašinu, uvjerljivo nestajati, prikrivati, emotivno se prelamati i ne slomiti,
izlomiti se na tisuću mjesta, trpjeti bolove i smijati se,
smješkati se kada boli svaki onaj komadić tijela.
Zbog takvih finih tokova, i misli i riječi i postupci
vremenom su im stoga postali nalik
riječnim brzacima, bujicama, slapovima.

Plešući u istom ansamblu desetak i više godina,
naslušaš se svakojakih priča, tugaljivih, sretnih, punih nade, tragičnih.
Slomljena srca u dubini svilene papučice.
Ženstvena arogancija u naglom trzaju ruke.
Samosvijest u zglobovima nogu.

Ponekad, pričajući o muškarcima....imaju dojam da se radi sve o istome.


Naučila sam na puno, puno teži način,
kako je to točno kad vrijeme stane.


I stane.

Ne na onaj drugi, lakši,
koji događa se i po milijun puta dnevno, pa i noću.
Stane pa krene, krene pa stane.
Rasprše se ptice na onom trgu gdje mi je držao lice
dlanovima.
I sat nakon potresa.

Bude neka nesanica, rasprsnu se pomahnitale zvijezde,
i napokon se vidi nebo u svoj svojoj prezrivoj golotinji,
i napokon se osjeti plišani osmijeh u odrazu probuđenog srca.
Al od tada, baš od toga trena,
izmijenjuju se svi ovi dragocjeni dani sve brže i brže
,
sve brže i brže,
i noći, i dani,
kao u onom beskrajnom danu,
sve ide,
a ti stojiš,
okamenjena stojiš, nepromijenjena, stamena.
Nasmiješena kad sve boli.

Na onaj prvi, teži način,
krvariš iz nosa, nakon sudara sa zvučnim zidom,
nevidljivom preprekom koja se nije mogla predvidjeti.
Svako objašnjenje koje dobiješ čisto je poricanje.
Pričinio ti se i zvučni zid, pa i ona krv iz nosa.
Sve umišljaš. Shvaćaš preosobno, cherry.

Koliko puta si draga, do sada dobila takvo objašnjenje ?
Hajde, ne budi lijena, idemo prst po prst brojati.....
.....svaki taj lijepi prstić koji umakala si u prevrući temeljac....
i to što si uletavala upravo neprilagođenim brzinama,
a sveudilj plešući na vrhovima prstiju
u situacije kojima emotivno nisi dorasla,
nije li te već do današnjeg dana trebalo k vragu, nečemu i naučiti,
a i to što ti se dijalozi ponavljaju, i to što liče jedan drugome ko jaje jajetu,
i to što su to konstantno neki isti glatki i neotkrhnuti zidovi o koje se odbijaš,

kad nečem lijepom jednom dođe kraj, jer svemu dođe kraj,
ionako se više nećeš sjećati da je boljelo.

Kao svaka vrhunska plesačica
samo zidova ćeš se sjećati.

- utorak, 28.10.2014., 22:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Tarte des demoiselles Tatin

Prvo što smo spravljali zajedno, bila je upravo ona
Tarte Tatin, ili njenim punim i dragim imenom i prezimenom
Tarte des demoiselles Tatin.

Osim što je, kao i svaki cijenjeni i očuvani francuski specijalitet, posjedovala
onu legendarnu priču o svom nastanku,
bez imalo obzira spram njene istinitosti,
naglašavajući ono bitno što ne smijemo zametnuti iza uha ako želimo živjeti,
o tome kako je prava ljepota uvijek zamalo slučajna, ganuta i nepromišljena,
kako se sve one dražesne i punokrvne stvari za koje vrijedi disati,
baš uvijek temelje
na pravim pravcatim
manjim ili većim
greškama,
pa se tih grešaka ne smijemo odricati
ili ih se ne daj bože sramiti
niti u ime ne znam kojeg razuma,
želimo li odista živjeti, odista voljeti,
jer ionako od konačnog nabrajanja i zbrajanja nema ništa,
osim pustog mraza i samoće i leda;

od svega, uvijek nam ostaju samo oni rijetki i neponovljivi trenuci koji oduzimlju dah.

Dogovor je bio da napravim tijesto za pitu, dok se on ne vrati iz restorana.
Ostalo će on, rekao je.
Nisam ništa znala o toj torti, piti, pa sam zdušno, odmah nakon večernje probe,
stavila svoju rijetko upotrebljavanu pregaču crveno-bijelog kockastog uzorka
( Columbine mi ju je poklonila prošlog Božića ),
istresla brašno u posudu i unutra pobacala kockice hladnog maslaca.
Uvijek me oduševljavala kod prhkog tijesta
upravo ta moja nevjerica da će se sastojci ikada moći povezati u kompaktnu, smislenu cjelinu.
Izgleda nemoguće.
Mrvi se na sve strane.
Ništa s ničim ne ide.
Dužim miješanjem, iako je rekao kratko i nemarno, uz dodavanje jednog malog jajeta,
malo soli i tri žlice sitnog šećera,
dobila sam tijesto koje se sve manje lijepilo za prste, a sve više počelo nalikovati nečem.


Zamotala sam ga u papir i spremila u hladnjak.

Ušao mi je u stan kao i u život, u svjetlo smeđem baloneru, živih očiju nalik sjeverozapadnjaku.
Odmah je zaposjeo veći dio moje kuhinje, kao i mog života, stvarajući mi u dnu trbuha onu prepoznatljivu toplinu,
koja se tako naglo proširi cijelim tijelom pa samo iskričavo procuri iz očiju,
kao kad sretnete nekoga koga dugo vidjeli niste,
a bio je tu u trenucima vašeg zaigranog djetinjstva kad ste bili onako jednostavno radosni.
Gulili smo te domaće flekave i natučene jabuke, vadeći koštice, hranili jedno drugo, natječući se tko će načiniti pravilnije četvrtine, hvaleći i diveći se jedno drugom.
U tavu smo stavili šećera i maslaca, pa to blago karamelizirali.
Puno me ljubio, pa prekidao, dodajući u karamel jabuke, govoreći više sam sebi, nego meni:
" Sarah, zabranjeni su poljupci, sve će nam izgorijeti, mon cherri....ovo je najosjetljivije..."

Silno ga je uzbuđivala i zabavljala moja strast i nemogućnost samokontrole.
Najradije bih sve ugasila, strgla sa njega i sa sebe sve i prepustila se tom naletu požude,
al svaki put bi samo promiješao karamel, kušao koju vruću četvrtinu i stavljajuć mi je ustima u ustima,
lizao mi bradu, vrat....sve od šećera i maslaca...
Stanom se proširio miris vanilije, jabuka, maslaca, šećera...
baš kao u onim trenucima našeg zaigranog djetinjstva kad smo bili onako jednostavno radosni.



Da vidimo to tvoje tijesto gospođice, glasno je i važno uskliknuo, vadeći ga iz hladnjaka....

Vruće karamelizirane jabuke stavio je u kalup, a gore ih pokrio tijestom, podvukavši rubove tijesta u tu finu slatkoću.

Pa ovo je sve naopako, smijala sam se....tijesto je uvijek dolje...kakav je to napaki recept....

Zahvaljivat ćeš Bogu što te stvorio, rekao je ozbiljno, samo kad probaš...

....biti u pravu tako je krivo....

Sestra Tatine očito je malo cugnula kad je spremala ovaj kolač, jer je nehotice stavila nadjev dolje,
pa ga prekrila tijestom...no potpuno pogrešno, ispalo je tako nepogrešivo fino,
da smo do jutra pili tu slatkoću naših tijela,
čineći pogreške zbog kojih ćemo se kušati, željeti i voljeti
godinama.



- subota, 25.10.2014., 15:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Čokolada s paprom







Nisam Vam imala snage priznati:

Escoffier ima ženu.
Ima i ljubavnicu.
Zapravo, ima više njih.
Ma, on jednostavno voli žene.
Sanjari o njima, zamišlja ih, obožava.
To sam znala od samoga početka.
On je umjetnik kuhanja.
Katkada ubaci one bitne sastojke i nestane.

I kad mi je ljubio.... prst po prst na svakoj ruci,
govoreći mi riječi od kojih se razmiču mora, pomiču gore,
iskipi juha,
pa i ručak cijeli izgori na štednjaku,
čak i kad mi je neodoljivo i šarmantno mjerio
otkucaje srca
na gležnju,
njemu je pogled vrludao.
Nije to niti pokušao sakriti.

Eto, sad i to znate.

Znam da me voli. Voli me na sebi svojstven način.
Ko čokolada s paprom, takva je ta ljubav.
Ponekad je metvica.
A ja mu nisam tipična ljubavnica.
Ja zanovijetam. Ja sam dosadna. Ja ga ljutim.
Moja ljutnja njega zabavlja.

I to kako me obožava, njemu je sasvim dovoljno.
Brižan je. Poput oca, brata. Prijatelja.
Ali nije i ne može biti samo moj.

Nisam Vam imala snage priznati, jer sam naime,
i u vlastitim očima
željela ostati jakom i ponosnom ženom.
Trešnjom, čvrstom i samosvojnom, koja će velikodušno
pružiti svoje sokove štrudli,
izmiješati se blago s okusom rumom natopljenih krušnih mrvica,
poprimiti čak i slatko pjanu,
skitničku aromu ruma,
al ostati svoja, svoja,
čitava, nabubrena, mirisna, kao tek ubrana.
Ženom koja drži do svoga dostojanstva, samosvjesnom ženom.
Pa čak i fatalnom kad zatreba.
Koja bira, odabire, daje, prima, odlazi.
Koja se znade koristiti noževima
bez ijedne izdajničke suzice.

Život mi se tek fatalno kotrlja,
nalik na rolanje po vrlo kvrgavom, istrošenom asfaltu.
Zanosi na sve strane i postaje opasno ako razviješ brzinu neprimjerenu podlozi.
Pritom je strašno važno imati osjećaj za ravnotežu.
Za ravnotežu.
Od životne važnosti ponekad.
Jer i najmanji kamenčić na podlozi, u stanju je napraviti težak krš i lom.

Mi ćemo tada potpuno slomljeni, kriviti kamenčić, rupu, pukotinu,
a u biti.....
kriva je naša neprilagođena brzina, naša neprimjerena hrabrost.,
naša suluda vjera u čuda.
Ima ih, koji rolaju po tom istom asfaltu, zajedno sa mnom,
vrlo velikim brzinama.
Ponekad se povedem za njima,
al zanemarujem tako očiglednu činjenicu
da imaju štitnike i na koljenima, i na laktovima,
pa čak i kacigu za glavu.
Oni odavno u čuda ne vjeruju.
Al ta nevjera ih ne sprečava da se čudom čude,
kako su prošli bez ijedne ogrebotine.
Kao, znaju padati.
Čista prevara.

Jer meni...
Meni su kosti srasle pogrešno. Sva sam krivo srasla i iščašena od lomova.
I tome unatoč, ja ne stavljam štitnike.
Sloboda kretanja, još mi je važnija od neslamanja.
Svaka pretjerana očuvanost u onome što volim,
meni bi smrdjela na prevaru.

A ja ne varam.

Tonuti, da, al nikada potonuti. Barem viriti.

Maria Dolores Pradera, žarkost plamenog cvijeta u potpunom mraku.

Nijedna želja ne može se skriti.
Niti njen izostanak, također.

- petak, 24.10.2014., 21:11 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Prastarim suzama


I ništa nije izvan ičega, i u sve se prelijevamo i pretačemo, i zašto pobogu uopće i postoje proredi kao i drvoredi, nego da tamo spremiš sve što si mislio reći, osjetiti, a nisi znao ili se usudio nisi,
i na početku svake veze zapravo odrađujemo i obrađujemo sjećanje na sve ono prošlo,
na sve ono važno iz zagrada, kao i strahove koji su nas zatravili,
koji su nam vezali ruke s leđa, pa si nismo mogli ni obrisati suze kao ljudi.
Nego smo krenuli dalje u svijet, uplakani, obilježeni svime što je bilo.
A sve vezanih ruku.
Ili pak odvezanih silom, žuljevitih na zapešćima.

Ne rješavamo se mi sjećanja, sjećanje se rješava nas.
Bez svjedoka. S gumenim rukavicama.
Ono je autonomno, autohtono više manje, ali autoimuno svakako.
Pa kad mu dosadimo, kad ga temeljito iscrpimo, kad mu dobro prožvačemo srčiku,
nakon što dobro istetovira našu kožu,
samo ode negdje i napiše pjesmu o tome, napravi skulpturu,
kazališnu predstavu nad kojom ćemo ridati i gubiti dah u mraku,
premetne se u tko zna kojem obliku sazviježđa udaljenog,
da bi sišlo u nekoga tko pak pojma nema niti da postojimo,
a svejedno piše baš o nama, o nama.
Ili se vrati nama samima, baš kad ga najmanje želimo, očekujemo, trebamo,
u neku toplu, plavu, predproljetnu noć.
Pogodi nas ko zvijezda repatica i ostavi zvjezdasti trag na vrijeme
kad smo jeli topla peciva s maslacem u tamo nekom krevetu.
Ili kupine u mrežastim čarapama.

Ne, ne postoji uspješan bijeg iz ljubavi, ne postoji bijeg od sjećanja.
Ne postoji ta neka staza kukurijeka, pa polja šafrana u breziku, pa čistine zelene trave.

Što jače žudiš zaborav, prisjećanje je sve snažnijie.

I sve što mi upravo sada izgovaraš, znaj, za me će jednom biti sveto.
I sve što mi sada napišeš, koliko god da je samo stvar trenutka, istina u sada,
za mene će biti materijal koji će dugo i godinama razrađivati moj nepobjediv um,
pod utjecajem rasta puna pjegava mjeseca,
ne mareći za doba, prgavo sjećanje,
zanemarujući i vrijeme i grub udar proljetnog vjetra koji će mi porazbacati misli
na svih osam i pol strana svijeta.
Ma sve dok napokon jednom ne zaboravim i samu sebe.




U svojoj knjizi "Francuzi i ljubav", Nina Epton pripovijeda o 1769. godini i o usamljenoj muškoj pojavi
koja se svake noći odjevena u modri široki ogrtač i šešir širokog oboda pojavljuje na obalama Seine
na Ile Saint- Louisu iza katedrale Notre Dame.
S vremena na vrijeme, on se zaustavi i ogleda oko sebe kako bi provjerio vidi li ga netko,
a potom malim džepnim nožićem urezuje natpise u ogradu.
Zatim nastavlja šetati uskim uličicama Pariza, sve do ranih jutarnjih sati.
Ti natpisi datumi su koji za nikoga nisu značili ništa, osim za tog mrzovoljnog malog čovjeka blistavih očiju.
Bili su to datumi svih njegovih ljubavnih susreta..
Izjavio je kako je htio proslavljati što više godišnjica, kako bi se mogao uvijek nekoga i nečega sjećati.
Bio je to Restif de Bretonne, francuski književnik poznat po svom fetišu cipela
i višegodišnjoj žarkoj i uzajamnoj mržnji s čuvenim Markizom de Sadeom.

Tako i mi rezbarimo i rujemo ponajviše onda kada bismo željeli ponajbolje zaboraviti.
Mi smo Restif de Bretonne i ne možemo pobjeći od sebe, od svih koje smo voljeli i koji su nas voljeli.
I znamo li da ne možemo pobjeći, onda više i ne pokušavamo.
Već malenim džepnim nožićem konstantnog prisjećanja, bilježimo rekonstrukcije.
Unosimo u sve svoje buduće sve ono što je bilo, sve ono što nas je svrbjelo, peklo i boljelo.
Uvijek zapravo u jednom te istom tekstu i kontekstu.
Sastavljeni od mnogobrojnih slojeva i proreda.
Ko napolitanke.Slađi u proredima.
Proučavajući i voleći i pokušavajući shvatiti i pomiriti u sebi tipologiju jednog te istog međuljudskog odnosa.

Proživljavajući cijeli život zapravo samo jednu jedinu ljubav, samo kroz različita ljudska obličja.

Zaboljele su me te suze.

Hodajući preko Markovog trga u noći puna pjegava mjeseca,
shvatila sam odjednom da se prisjećam samo najgoreg,
kako se ne bih slučajno sjetila onog lijepog.
Jer sjetim li se....što li će biti. Kamo će me to odvesti.
Pa poričem lijepo i stalno prebolijevam i pobjeđujem ono najgore,
plačući starim, prastarim suzama.
One nove još nisu došle na red.

- utorak, 21.10.2014., 22:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Legerdemain





- Ej. Ostani.
- Ne, ne mogu. Slomit ćeš mi srce.
-I ti ćeš ga meni slomiti
To je ljudsko stanje, dušo, baš kao i oprost.

***

Ja sam Sarah Bernardht i ovdje ću vam pričati priče.
Priče koje je meni pričao vjetar kada sam napuštala svoj dom,
jer sam samo htjela biti voljenom.
Pričati i ljubiti. Pričati i ljubiti.
Svršavati. Pripadati.

Jednom nemogućom lakoćom ruke zatvorila sam jedna vrata
i pošla u svijet.

Ovdje, pričat ću vam priče.
Sve one priče koje su meni pričali beskućnici, zavjerenici i urotnici, jeftine kurve i bogati svodnici,
ulični lakrdijaši i klauni, ozbiljni poslovni ljudi, astronomi i matematičari, moji oženjeni ljubavnici,
glumci i glazbenici, životinje i djeca.
I priroda.
Svi oni i sve ono koje sam lutajući, susretala na svom putu,
tražeći uvijek prava pitanja i što pogrešnije odgovore,
baš poput svete Tereze Avilske prezirući iz dubine duše,
svu onu priglupu licemjernu pobožnost i sve one turobne i namrgođene svece.


***

Znate, zaista nije lako biti nečijom muzom.
Lakše ju je imati.
Isto je i s voljenjem.
Jednako kao što nije nimalo lako nazvati jelo po nekome.
Kao kad nekome posvećuješ život, vrijeme, sve.
Kada vas netko zavoli istoga trena kada vas je vidio.
Radi se o mašti i nemogućoj istini i kemiji prisjećanja.
Da ne kažem kako može biti čak i uvredljivo.

Nemoguća priča ključ je uspjeha za svaki restoran, kao i za svaku ljubav.
I ja sam uvijek, kada sam mogla birati, izabirala one najnemogućije priče.
A nemoguće priče i ne moraju biti baš svježe.
Dapače, mogu biti i smrznute, koga briga.
Gladni će priču uvijek popiti, ako je ispričana kako treba.
Ako je barem blizu istini, nešto poput sitnog veza.

A nitko i ne može tražiti više od toga, nego da nešto bude dovoljno blizu istini.

***
Te sam presudne večeri u travnju, kad je noć onako iskričavo plava,
razlijevala se i mirisala na lakoću nemogućeg,
sjedila u jednom restoranu s ovećim društvom koje je slavilo.
Stizali su nas slijedovi najmaštovitijih jela, ukusno serviranih i čarobnih imena,
pa smo se sjetili pozvati za naš stol umjetnika, tvorca, čarobnjaka, tog stvoritelja.
Pričalo se tih dana o Escoffieru po cijelom Parizu i bila nam je iznimna čast i oblila nas je svetost trenutka,
kada je onako samozatajan i šarmantno skroman prišao k našem stolu,
točeći nam ko rubin crveno vino u čaše, lagano crveneći zbog naših ovacija.
Dodirujuć mi ko ovlaš rame nadlakticom, izgledalo je kao da nije nimalo svjestan
strujnih udara na dnu utrobe mi,
drhtaja koji su poput valova pristizali tko zna iz koje tajne odaje moje zatomljene seksualnosti,
prolazili mojih koljenima, završavajući ko ugodna toplina u mom krilu.

Na moj izričit upit, pričao nam je o načinu nadjevanja imena jelima:
Draga Sarah, ako vam je rođak profesionalni ribar, pa vas nakrcava svježom ribom svaki dan,
što vam drugo preostaje negoli skuhati Filets de Sole Rachel .
Priprema jela jednostavna je : sirovu ribu nasjeckamo, dodamo začinskoga bilja, starog kruha, vrhnjem i jajetom povežemo smjesu i namažemo na riblji filet.
Preklopimo, poširamo, zalijemo bijelim vinom, ukrasimo tartufima i vrhovima šparoga....
- i voilla !! ( lakoćom ruke taknuo me po licu )


A zašto Rachel ?, pitala sam.
Pristojnost mi ne dozvoljava odgovoriti vam na pitanje, rekao je izazvavši gromoglasno muško odobravanje i moju nesavladivu rumen.


Muškarac sa srcem majstora kuhanja mora biti vrstan promotor, lažac bez grižnje savjesti i javni sanjar.

- Ove slavne palačinke koje upravo jedete Sarah, Crepes Suzette, ako niste dosad znali,
tako su zapravo plod nezgode i umalo povod pravog međunarodnog incidenta.
Pomoćni kuhar Henry spremao ih je za samoga princa od Walesa, budućeg kralja Edwarda.
Likeri su mu se zapalili, no kako sad priznati grešku?
Što učiniti u tako malo, malo vremena ?
Priča kaže kako je sav očajan probao krajičak karamelizirane palačinke i sam se oduševio okusom.
Kako ih nazvati ?
Kako ih zbog njihove isuviše slatkaste i ženskaste prirode nije mogao posvetiti budućem kralju,
posvetio ih je kraljevoj ljubovci Suzett....

Novine su se, navodno, raspisale o tome kako okus tih čarobnih flambiranih palačinki
čak i "kanibala pretvara u uljuđenog gospodina ",
no više je sama priča pretvorila palačinke u legendu, negoli njihov čaroban okus...
A i teško je povjerovati da je baš pomoćni kuhar posluživao budućega kralja...


Priča.
Osvojio me pričama.

Vrućina i strpljenje.
U kuhinji i u ljubavi.
Vještina, sastojci, i....legerdemain....
ili kako bi Englezi rekli "sleight of hand "...lakoća ruke.

-Vatel primjerice, onaj čuveni Vatel koji je smislio čuvenu kremu Chantilly, kojom se danas pune torte, ekleri, kremasti lisnati kolači, i peciva širom svijeta, ubio se mačem kad je shvatio da nikako ne stigne nabaviti ribu, list, povodom rođendana kralja Luja XIV.
Bilo je dvije tisuće gladnih uzvanika, a i kralj bi poludio.


Taj je Vatel isuviše lako shvatio lakoću ruke.
Ili je nije shvatio.

***


Tako smo se sreli moj Escoffier i ja.

Lakoćom ruke i lakoćom priče.

- nedjelja, 19.10.2014., 19:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #

Kad nekome kažeš






Kad nekome kažeš
ti si moja kuća

k u ć a
kuća si moja,

moje ognjište i moj dom
i sve što ide s njom:
neoprana prozorska stakla,
zavjese pred kišu,

tu je onda valjda
i njena okućnica,
voćnjak i livada
kojom se ona ljuljuška u sutonu zlatnom
pred san ispričanih priča djedovih,
na mekanoj kolijevci krošanja koje je dodiruju
slično onome kao što će se dodirnuti nebo, mjesec;

tu je onda valjda ono gnijezdo lastavica iznad štale,
tu su čvorci koji zoblju mladu trešnju
pas tužno zavija,
i ružičnjak i koprive,
i prljave krpe, pokošena trava,
i batunke bakine,
vrapci koji piju cvijeće,
i preoran vrt i tek iznikla mrkva
i stara ljuljačka, zahrđala kanta,
i blato na čizmama,
klimavi tronožac pored vrata,
i vijenac češnjaka protiv uroka.

Kad nekome kažeš
kuća,
kuća si moja
kada mu kažeš,

kućo stara

to je kao da si ga smjestio usred svoje ruke,
ubrazdio ga ravno u liniju života
u brazdu budućega kruha posadio
ko u blistavu zjenu djeteta.

Nekada odlaze

kuće kao ljudi
i ljudi kao kuće

urušavanje iznutra
urušavanje izvana
i vremena je sve manje

pjev tiši, neutješni.

Kada odu neke kuće, kada odu dragi ljudi,
onako otplove, nestanu

ti dođi da spavamo mili na livadi
uz zviždukanje ptica i vlakova
bit ću tvoja kukuruzovina
tvoja postelja meka pšenična
žilava travčica u ustima
pas koji tužno zavija
blato na čizmama
kuća tvoja s okućnicom
i tvoj dom

- subota, 18.10.2014., 20:13 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Kakav bi to točno trebao biti naslov

Možda je najteži od svih gubitaka u životu,
gubitak djeteta.
Dijete se gubi i zagubi nekoliko puta u životu, u prvoj fazi negativizma,
ili
onda još u vrtiću kada se prvi puta odmetne s lokalnim, malim neotesancem,
isplazi nam jezik i odbije poslušnost,
do pubertetskih buntovnih pokušaja osamostaljivanja na sve mile i nemile načine,
koji rastu proporcionalno s aknama, snažnim znojem i prljavim čarapama,
krađama ,kamatarima, marihuanama, promjenama raspoloženja, markiranjima,
pa mi moramo odabrati hoćemo li živjeti svoj život,
da li ćemo zatvoriti oči i praviti se
da se to događa nekome drugome,
ili ćemo angažirano trgati i po ne znam koji broj traperica
u preskakanju ograda u pokušaju praćenja tog dugonogog i brzog čudovišta
koje želi živjeti svoj život po svojim pravilima i pod našim krovom,
a ne, mi ga moramo zaštititi od njega samog i njegove gluposti
pa onda iskušavamo sve one metode
od nesmiljene krutosti i grubosti, do blagog i strpljivog razumijevanja,
nespavanja, razgovora, dokazivanja,
upošljavanja čak i institucija, prijavljivanja, psihologa, psihijatara,
Susreta i Cenacolla,
dragog Boga koji će nas uslišiti i svih svetaca,
da bismo na kraju pomalo otkrili
kako ništa nismo mogli učiniti
i da je
sve uvijek sklop besmislenih i slučajno posloženih nesretnih okolnosti,
da je naša ljubav bila tek neka tiha rijeka koja ih je pratila,
tek neko tajnovito i grbavo stablo na koje su se mogli umorno svraćati
sa svih svojih vratolomija i lupinga,
uz sve krize
znati da postoji nešto čvrsto, meko, nježno, grubo, kritično, postojano, jadno, bolesno, krhko.
Dom, obitelj.....

Baš kao i jedna draga blogerica, pitam se...

Je li dovoljno, ili treba još? Nije bilo dosta? Koliko treba?

Moj suprug s kojim ne živim već sedam godina, ali smo zadržali sasvim okej i solidan odnos
upravo zbog djeteta i njegovih klinaca,
ubio se ovih dana.
Početkom listopada.
Na najodvratniji mogući način koji nitko od njegovih bližnjih ne može povezati sa njim,
s njegovim izvanrednim smislom za crni humor, flegmatičnošću, humanošću, nekonfliktnošću.
On bi se kao bivši vrlo uspješan rally vozač, nekako prije zabio punom brzinom u neki stup,
a nikako objesio psećom lajnom u prijateljevoj garaži, koliko god da je volio pse.

Policija nije javila niti svekrvi niti meni.
Nazvala me frendica i pitala me što se događa,
jer ljudi čudne stvari pišu na njegovom facebook profilu.
Bila sam na poslu i nazivala policijske postaje, hitne pomoći,
pa sam tek iz desetog pokušaja i debelo puno vremena
iza obavljenog očevida
saznala.

Skupljam se i rasipam i ne znam uopće kako sam, jer ne stignem o tome razmišljati.
Razmišljam samo kako da sinu pronađem posao u ovoj jebenoj državi,
u kojoj se umire anonimno, u kojoj je facebook brži od policije,
u kojoj ste uvijek i zasvagda prepušteni sami sebi.
Tražim dvadesetogodišnjaku posao,
kako bi donekle bar zadržao zdrav razum i okrenuo se budućnosti.
Kako se ne bi vratio nekim starim navikama rješavanja problema i frustracija.

Imam doista predivne prijatelje.
Imam divnu obitelj.
Nisam sama.
A opet, sama sam.

Svako malo supruga slučajno nazovem.
Da ga pitam što da radim.
Pa se slomim.

Kucam na mnoga vrata ovih dana.
Za bilo kakav jebeni posao.
U mojoj firmi gdje radim jednaest godina,
zabrana je zapošljavanja za srednju stručnu spremu.
Nailazim na apsurde i paradokse, kao i uvijek kada smo u očaju.
Tu su zidovi koje ne možeš preskočiti. Ogromni su i hladni.
Ne stignem se isplakati.
Glavom sam jedno pet godina unaprijed,
al tijelo...tijelo me polako izdaje.

Zato mogu samo vrištati i grliti neka stabla
u nekoj šumi.
Moliti da ne izgubim zdrav razum.

- četvrtak, 16.10.2014., 22:46 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Kad bih barem mogla
pisati
sada
nakon svega
proliti se
ljutiti se
udariti
izvući tu tugu iz sebe
ko ružnu mrlju
osušiti
predati pticama da je pozoblju
za ono malo svjetlosti
Ljubavi

Nisi bio sam
a bio si

I ja znam da moram koračati
a noge mi propadaju u živi pijesak
i svaki korak čini se uzaludnim
i nitko to ne može osjetiti
kao ja

i nemaš pojma koliko maski moram sada navući
i nemam pojma tko će se moći nositi
s ovim mojim ožiljcima

Kad bih barem mogla pisati

- ponedjeljak, 13.10.2014., 00:44 - Komentari (15) - Isprintaj - #